Nije sve crno-bijelo

Piše: Tatjana Suhajček

Foto: Tatjana Suhajček

Javnost je pod raznim pritiscima u poslednjim decenijama kada je u pitanju hrana koju jedemo. Ovo je zdravo, ovo nije, jedite ovo, ovo izbjegavajte, a onda se i mijenjaju teorije i pristupi. I u nekom momentu kada više ne znamo čemu da vjerujemo, jedno je sigurno, termin ‘zdrava hrana’ ne postoji. Ni za šta ne možemo reći da je „zdravo“ pa se malo opustite. Recimo, za dosta svježih proizvoda možemo reći da povoljno utiču na naše zdravlje, ma gotovo sve što se uzgaja ili bere kao samoniklo je izuzetno hranjivo, na ovaj ili onaj način (pri tome ne mislim na ono „samo jednom jestivo“). A zašto onda ne možemo reći da je zdravo?  Kao prvo, imamo individualan pristup gdje svako od nas na različite načine reaguje na određenu namirnicu, a neko može završiti i smrću, kao što je slučaj kod alergijskih reakcija na određeni proizvod. Ali da ne sitiničarim sa nekim 1 u XYZ slučajeva, idemo sa nečim što je primjenjivo na sve nas, bez obzira u kojem se zdravstvenom stanju nalazimo, da li sa manje ili više rizika prema nekoj namirnici ili posebnim režimom ishrane kojega se moramo pridržavati.

Većina namirnica koje konzumiramo, a koje dolaze iz konvencionalnog načina poljoprivredne proizvodnje, su na razne načine istretirana sintetičkim preparatima koji sprečavaju bolesti biljaka ili uništavaju druge organizme koji mogu da naštete kulturi, a tu su i stimulatora rasta i antibiotici u stočarskoj proizvodnji.

Ukoliko se proizvođač pridržava standarda i pravila proizvodnje (dozvoljenih granica primjene određenog preparata i perioda koji treba da prođe, npr. od tretiranja kulture nekim pesticidom pa do branja – period karence) naše zdravlje je manje više sigurno. Dozvoljena granica, npr. znači da proizvod sadrži, odnosno je tretiran određenim preparatom, ali u vrijednostima koji ne mogu naštetiti vašem zdravlju, s tim da mora proći period karence. Međutim, danas ste u svoj organizam unijeli više proizvoda sa dozvoljenom granicom za određenu supstancu. Kumulativnim efektom, zbirom nekoliko dozvoljenih vrijednosti ste dobili vrijednost koja može štetiti vašem zdravlju. Prije nego krenem dalje, da pojasnim zbog čega govorim ‘može’, a ne samo ‘šteti’.

Danas smo izloženi raznim faktorima iz sredine koji nepovoljno utiču na naš organizam i koji uzorokuju određene promjene.

Često je teško sa sigurnošću reći koji od tih faktora je zapravo uticao pa se desila određena promjena (često većina ima isti efekat na organizam), kao i to da nije svaki organizam isti i neće na isti način reagovati. Sve ovo ne znači da se trebate pretvoriti u roba i da izbezumljeno tražite isključivo biološki uzgojenu hranu. Ali svakako da možete na razne načine da birate i smanjite negativne efekte na vaš organizam od pojedinih namirnica, ja to volim reći „ pokušati smanjiti faktore rizika“. Ne dozvolite da vam se sve proda pod „zdravo“, jer je stvorena neka percepcija da je voće i povrće najzdravije, što je daleko od istine, a naročito ne može biti zdravo nešto čemu ne znate porijeklo, odnosno ne znate kako je uzgojeno i čime je tretirano i da li su se poštovale procedure kako bi proizvod bio bezbjedan za potrošača. Sve je ovo stvorilo čudnu masovnu pojavu trčanja u razne healthy  restorančiće u kojima rijetko može da se nađe proizvod koji je proizveden bez sintetičkih preparata, te svo to povrće, cijeđeni sokove iz svježeg voća, ne mogu nositi epitet zdravog. Može biti ukusno i hranjivo, ali vrište i pesticidi iz tanjira, pa je obrok daleko od „zdravog“.

Prije nešto više od 20-ak godina, kada su se uočile negativne posljedice koje konvencionalna poljoprivredna proizvodnja ima prvenstveno na životnu sredinu, a i na zdravlje ljudi, počeo je da se razvija i alternativni pravac u poljoprivredi, odnosno organska poljoprivredna proizvodnja.

To je bilo vrijeme kada su se uvidjeli brojni pritisci na životnu sredinu uslijed proizvodnje energije, razvoja industrije, transporta, itd. Djelovanjem međunarodnih agencija i organizacija, te institucija vlasti, počela je da se mijenja i svijest javnosti o bitnosti zaštite životne sredine i zdravlja ljudi. Tako su pojedinci počeli da biraju proizvode proizvedene na organski način, odnosno bez ili sa kontrolisanom upotrebom pesticida i bez upotrebe hormona i antibiotika u stočarskoj proizvodnji. Ali ovdje je svijest prvenstveno okrenuta prema sopstvenom zdravlju, odnosno biram „organsko“, jer je bolje za moje zdravlje. Međutim, i u ovom načinu proizvodnje, u pojedinim slučajevima postoje odnosi koji su prisutni i u bilo kojoj radnoj sredini, npr. nepoštivanje prava radnika i slično, pa recimo što neko proizvodi organsku hranu, ne znači da je proces proizvodnje u potpunosti ispravno prošao.

Neka istraživanja pokazuju da hrana proizvedena na organski način sadrži više hranjivih supstanci nego ona proizvedena konvencionalno, dok druga istraživanja kažu da nema razlike.

Iako zagovaram konzumiranje hrane proizvedeno organski, nisam sigurna da ova hrana, po pravilu, ima više vitamina ili minerala, itd. od hrane proizvedeno konvencionalno, a nisam nikada ni bila tog mišljenja, jer sve to zavisi od više faktora. Tu su i pitanja oko okusa, odnosno da je organski proizvedena hrana ukusnija, ali ni sa tim nisam sigurna da se mogu u potpunosti složiti, jer to zavisi i od proizvoda i od individualnog pristupa, te uslova u kojima je proizvod uzgajan. Npr. u ekstremnijim uslovima, recimo izuzetne suše, pojedine kulture postaju prilično gorke (listasto povrće). Ali paradajz, kupus ili rukola iz moje bašte su nešto sasvim drugo po okusu od istih namirnica koje kupim u trgovinama, dosta su ukusniji, odnosno aromatičniji. Ne koristim ništa od sintetičkih preparata i ishrana biljaka je potpuno prirodna. Dakle, ne treba biti isključiv, jer iako je ovaj način proizvodnje svakako bolji za zdravlje ljudi, ne mora značiti da je hranjiviji i/ili ukusniji. Lično, a ni mnogi koji teže da konzumiraju što više hrane iz organskog uzgoja, ne odlučuju se za te proizvode zbog npr. okusa. Iako je moja ishrana i ishrana moje porodice dobrim dijelom sa proizvodima kojima ne mogu sa sigurnošću reći da znam porijeklo, trudim se da što više kupujem od lokalnih proizvođača i od onih za koje otprilike znam kako uzgajaju hranu, a imam i malu baštu. Meni nije nužno da neki proizvod ima na sebi sertifikat da je organski proizveden, čak znam proizvođače koji uzgajaju hranu za nekoliko porodica i koji seritifikaciju jednostavno ne smatraju potrebnim. Oni su sa svojim kupcima razvili sistem povjerenja po uzoru na grupe solidarnih razmjena koje su dosta razvijene u svijetu. Često ćete čuti kako je u organskoj peradarskoj proizvodnji  veća prisutnost salmonele. Međutim, istraživanja na pojedinim farmama u Holandiji i SAD pokazuju da se bolesti javljaju jednako (sa određenim odstupanjima), odnosno nema razlike o kojoj proizvodnji je riječ. S druge strane, nema potrebe za velikim strahom, jer se bakterija uništava termičkom obradom.

U stočarskoj proizvodnji se koriste antibiotici kako bi se spriječile eventualne bolesti, a problem je još veći kada se koriste nekontrolisano.

Negativni efekati nisu samo opasni za nas kao pojedince, nego za čovječanstvo, jer je nekontrolisana upotreba antibiotika, ne samo u proizvodnji hrane, nego i u liječenju ljudi (često se antibiotici ukjljučuju kao terapija iako nije u pitanju bakterijska infekcija) dovela do bakterijske rezistencije, odnosno otpornosti bakterija na antibiotike, te liječenja traju duže i pojave smrtnih slučajeva uslijed sepse su sve učestalije.

Jedno jaje, 3 žumanceta – jedna od karakterističnih pojava kod mladih koka nosilja

Većina ljudi se za organski proizvodenu hranu ne odlučuje uglavnom zbog cijene.

Jeste, skuplja je, jer se od proizvođača zahtijeva sertificiranje koje ostali proizvođači ne moraju imati. A pomalo je čudno da se danas od proizvođača koji proizvode hranu bez upotrebe sintetičkih preparata koji narušavaju zdravlje ljudi i ne utiču negativno na životnu sredinu traži da to stalno dokazuju, umjesto da nam proizvodnja ovakve hrane bude sasvim normalna, a da oni koji je ne proizvode po ovim standardima budu potvrgnuti provjerama i skupim procedurama. Nerijetko dođe do afera kako su u organski proizvedenoj hrani pronađeni tragovi pesticida koji nisu dozvoljeni u ovoj proizvodnji i onda se izgubi povjerenje javnosti, jer zapravo ovu hranu mnogi kupuju upravo iz razloga što žele da konzumiraju hranu koja je proizvedena na što više prirodan način i zbog toga su spremni da daju i više novca. Najčešći razlog ove pojave je to što se određena poljoprivredna površina na kojoj se proizvodi hrana na organski način može naći u blizini površine na kojoj se uzgaja na konvencionalan način i pesticidi, zrakom ili vodom mogu da dođu i do organskih usjeva, što znači da u većini slučajeva nije razlog „prevara“ proizvođača kako se to u javnosti percepira.

Dalje imamo priču o genetski modifikovanim organizmima koji nisu dozvoljeni u organskoj poljoprivredi.

Zanemariću uticaj ovih organizama na zdravlje ljudi, a dugoročni efekti su za sada teorija. Ako i pretpostavimo da konzumiranje ove hrane nema nikakvog negativnog uticaja na zdravlje ljudi (iako studije koje su do sada provedene nisu nimalo optimistične), ne znači da nemamo problem. A nismo samo mi kao individue bitne u ovom momentu, naročito ako nam je stalo da život na Zemlji opstane, pa tako i mi kao vrsta. Ali šta je ovdje problem i oko čega treba da se zabrinemo jeste uticaj genetski modifikovanih organizama na narušavanje prirodno uspostavljene ravnoteže u ekosistemima. Navešću primjer bakterije Bacillus thuringiensis (Bt) čiji su geni odgovorni za proizvodnju toksina koji djeluju kao insekticidi, genetskim inženjeringom prenijeti u pojedine poljoprivredne kulture (kukuruz, paradajz,…). Međutim, prisutnost Bt toksina je primjećena i u polenu GM kultura te time ugrožavaju i mnoge korisne insekte koji su već u riziku upotrebom pesticida u konvencionalnoj proizvodnji. Takođe, primjećene su i mutacije insekata i otpornost na Bt toksin iz ovih kultura, tako da teorija o tome kako su GM kulture značajne jer smanjuju upotrebu insekticida, pale u vodu, s obzirom da su GM kulture ipak ‘napadnute’ i neophodno je primijeniti pesticide. Pored toga, genetski modifikovane kulture se ukrštaju sa divljim sortama ili sa starim sortama koje je neophodno sačuvati, čime negativno utiču na biološku raznolikost.

Ono što se zagovara kao značaj genetski modifikovanih organizama, jeste navodno rješavanje gladi u svijetu.

Manje više se ovaj razlog navodi kada je u pitanju upotreba korištenja velike količine sintetičkih preparata u konvencionalnoj poljoprivrednoj proizvodnji, odnosno da „zaštita“ kultura omogućava da se proizvede dovoljno hrane. Međutim, trenutno se proizvodi 1,5 puta više hrane nego što su potrebe ljudi na planeti. Po istraživanju Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), oko 1/3 hrane koja se proizvede u svijetu „izgubi“ se u lancu proizvodnje ili potrošnje, odnosno, ili nikad ne dođe do krajnjeg potrošača ili se jednostavno odbaci kao neiskorištena od strane potrošača. S druge strane, iako već proizvodimo hrane više nego što bi ukupna populacija na Zemlji mogla konzumirati, prema podacima Svjetskog zdravstvenog programa (WHO), 870 miliona ljudi u svijetu pati od neuhranjenosti.

Izbor hrane koju kupujemo ili čiju proizvodnju ćemo podržati, sa sobom nosi dosta razloga. Nije u pitanju samo naše zdravlje, svakako značajna stavka i nimalo zanemariva, nego i održiviji pristup proizvodnji hrane. Konvencionalna poljoprivredna proizvodnja je većim dijelom degradila ekosisteme, prvenstveno zemljište i vodu i dovela do velikih posljedica u smanjenju biološke raznolikosti. Uz dobro planiranje prostora i proizvodnju hrane po uzoru na permakulturu, na maloj površini se može proizvesti dosta više hrane nego što je to slučaj u trenutnoj proizvodnji. Čak i domaćini koji na svom imanju proizvode hranu za sebe i svoju porodicu, boljim planiranjem mogu proizvesti više hrane i sa manje potrošnje resursa (vode, energije, prehrane, itd.).

Ono što može bilo kod od nas, jeste da pokuša sam sebi uzgojiti hranu, gdje god i koliko može.

Na balkonu u stambenoj zgradi možete napraviti čuda. Ukoliko nemate uslova ili si ne možete dovoljno hrane uzgojiti, malo istražujte, naći ćete domaćine koji proizvede za sebe, na način kako se proizvodilo prije upotrebe sintetičkih preparata, pa će se naći i za vas po koja koka, jaje, sir, vezica blitve ili glavica salate, pa i mnogo više. Dakle, ovdje je u pitanju povjerenje koje se vremenom izgrađuje, te podrška malim lokalnim proizvođačima, a saradnja mora biti obostrana i iskrena.

U zadnjih nekoliko godina vrlo su popularne urbane bašte gdje lokalna uprava daje građanima da upravlja određenim javnim prostorom u svrhu uzgoja povrtlarskih kultura, čime građani koji nemaju imanja van grada mogu sebi uzgojiti malo hrane, a pri tome se povećavaju i zelene površine u gradskim zonama u kojima ih nikad nema dovoljno.

Iako se često mogu naći razlozi za i protiv nečega, pravi izbor u proizvodnji hrane nam treba biti ono što omogućuje dugoročnu održivost, očuvanje prirodnih ekosistema i biološe raznovrsnosti, te ono što omogućuje da svaki čovjek ima pristup hrani.

Za kraj ću vam dati jednu činjenicu, a u pitanju je jedan organizam na Zemlji, i vrsta jedna u gotovo milion koliko ih je u klasi insekata, a to je pčela. Pčela učestvuje u oprašivanju poljoprivrednih kultura sa procentom od 80-85%. Njihov opstanak je najvećim dijelom ugrožen pesticidima iz poljoprivredne proizvodnje. Zamislite život na Zemlji bez pčela, odnosno, zamislite svoj ručak bez pčela.