Autorice: Dr Dragana Šunjka i MSc Aleksandra Šušnjar
Više od polovine svetske populacije živi u gradovima, pri čemu je čak 70% ukupno proizvedene hrane namenjeno upravo urbanim sredinama. Kada se tome pridoda globalno smanjenje obradivog zemljišta i sve veća potražnja za hranom, kao rezultat se nameće novi koncept poljoprivredne proizvodnje – urbana poljoprivreda. Prema FAO, urbana i peri-urbana poljoprivreda su specifični vidovi poljoprivrede, koji pored proizvodnje hrane, obuhvataju i preradu, distribuciju, marketing, reciklažu, a odvijaju se na zemljištu, ali i drugim prostorima u gradovima i prigradskim sredinama. Osnovni cilj urbane poljoprivrede je proizvodnja sveže hrane za sopstvene potrebe, dok je proizvodnja većeg obima koncentrisana na periferiji gradova. Najbolji primeri urbane poljoprivrede su bašte, dvorišta, gradske bašte, škole i zeleni krovovi, gde se hrana proizvodi u manjem obimu i na manjim površinama.
Danas su ljudi svesniji vrednosti lokalne proizvodnje, štetnih efekata intenzivne poljoprivrede, uloge poljoprivrednika u prehrambenim sistemima i važnosti raznovrsne, uravnotežene ishrane. Poznato je i da lokalno proizvedena hrana ima bolju reputaciju kod potrošača u poređenju sa hranom iz uvoza, dostupnom u velikim lancima supermarketa. Međutim, iako dobro prihvaćena od strane potrošača, lokalno proizvedena hrana je često u manjoj meri kontrolisana po pitanju zdravstvene bezbednosti, iako ne bi trebalo da ispunjava niže standarde u odnosu na hranu proizvedenu po principima intenzivne poljoprivrede.
Savremena, intenzivna poljoprivreda sa sobom nosi niz svima poznatih rizika po bezbednost hrane, životnu sredinu, ljude i neciljane organizme. U osnovi ovog tipa proizvodnje je primena mehanizacije, pesticida i mineralnih đubriva, što dovodi do nakupljanja štetnih agenasa u samom agroekosistemu, a posledično i u hrani. Nasuprot tome, može se reći da urbana poljoprivreda, poput organske, teži održivosti, proizvodnji zdrave hrane i smanjenju ekološkog otiska.
Ipak, da li je organski koncept proizvodnje moguć u okviru urbanih sredina?
Jeste, ali se nameće mnogo drugih pitanja.
Implementacija organskih načela poljoprivredne proizvodnje u urbane sredine može naići na prepreke poput nedostatka adekvatnog prostora iskoristivog za ove namene, visokih troškova održavanja, a povrh svega zagađenja, koje je najznačajniji organičavajući faktor kada je reč o organskoj hrani. Saobraćaj, industrija, atmosferska taloženja, spalionice i dr., samo su neki od izvora pomenutih zagađenja, te urbana poljoprivreda (bila organskog tipa ili ne) biva u startu izložena većim rizicima kada je u pitanju kvalitet proizvedene hrane i zdravlje krajnjih konzumenata. Pored toga, ni tu ne izostaje prisustvo pesticida koji, iako se direktno ne primenjuju u samom procesu proizvodnje, u urbane bašte dospevaju posredno, tretmanima vektora humanih bolesti (komarci), korova i krpelja na javnim zelenim površinama i sl. Sve ovo za posledicu ima nakupljanja štetnih materija – pesticida, teških metala (uključujući olovo, cink, bakar, kalaj, živu i arsen) i perzistentnih organskih zagađivača (POPs), koje sa hranljivim materijama i vodom bivaju usvojene od strane gajenih biljka čineći ih nebezbednim za ljudsku upotrebu i stavljajući organski koncept proizvodnje hrane u gradovima pod veliki znak pitanja.
Kako bi se urbana poljoprivreda što više približila zahtevima organske proizvodnje, neophodne su strategije koje podstiču primenu održivih i bezbednih poljoprivrednih praksi, edukacije o prednostima lokalno proizvedene organske hrane, razvoj novih tehnologija i inovacija koje omogućavaju održivu proizvodnju na manjim površinama i, na prvom mestu, kontinuirana kontrola kvaliteta proizvedene hrane.